Jesi li sretan/na?
Ako jesi, nema potrebe da čitaš dalje.
Ako nisi, zapitaj se zbog čega nisi.
Ja ne znam.
Volio bih da jesam, ali ne osjećam da jesam.
Nekako sam u konstantnom grču.
Valjda ne bih trebao biti.
Možda je do mene.
Jeste garant.
A možda previše razmišljam.
Jel vi previše razmišljate?
Jel razmišljate o malinama, maskama, respiratorima, registratorima, ovima, onima, našima, njihovima?
Ili možda razmišljate o vašoj sestri, bratu, ćaći, neni, djedu, materi, komšiji, hrčku?
Koje misli dominiraju, koje vas čine sretnim, ispunjenim, koje vas poraze?
Razmišljam da smo stali.
I vratili se nazad.
I još dalje.
I još dalje.
I da ne znamo stati.
E ta me misao slama.
Gricka kao neumorni miš.
Mali debeli ogromni zli miš.
Što li ne stanemo?
Moram li otići da bih sebi došao?
Evo ne znam.
Nisam pametan.
A kažu mi da jesam.
Pametan.
Ali kako sebi da objasnim ovaj limbo?
Ipak nisam pametan.
Jeste li vi?
Da ne zvučim defetistički, previše, i dalje mislim da sam kadar biti sretan.
Ali ne mogu baš biti ako nisi i ti.
Ne mogu jer ti ne čuvam leđa, jer mi ne čuvaš leđa.
Jer sam stjeran u svoj kut svog tora, a i ti si. Skučen u vaskolikom prostranstvu virtualne svakodnevnice, dok vodim onlajn bitke i lažem sebe da imam bekap plan u stranom sutra, kad bejha sutra postane previše izopačeno.
I još jedno pitanje, kad je prestala bit prkosna, od sna, ponosna?
Rastužuje li tebe, ko i mene što rastužuje?
Jesmo li kadri biti sretni?