blogaja

stoji žena u redu. iza mene. u tragovima lijepog odgoja i kulture koju sam iz kuće ponio, smogadoh snage da joj ustupim mjesto. nije htjela. pošto me više ništa ne iznenađuje, nisam se iznenadio. osjetila je da može podijeliti sa mnom jad i čemer ove države kroz par ciničnih komentara o šalterkama. ništa joj nisam rekao, tragovi odgoja su po automatizmu odgovorili nijemim, bezličnim osmijehom. otvorio sam frižider. proizvodi majčinske ljubavi i afekcije su me gledali, uredno zapakovani u tegle, sa oznakama i celofanom koji je virio ispod poklopca. godinama me gledaju. i ja njih. tužno je kako ih uzimam zdravo za gotovo. vrijeme je varljivo. sunce sija, i svaki gmizavac je sretan dok ga miluje, a trolovi koji ne mogu izaći iz sjena gaje reumu u podrumima duše. trolovi su pasivno agresivni, a gmizavci su gmizavci i to je njihov krst. miriše. k'o septembarski sumrak, puna života, topline i spokoja, opijen hodam svjestan nesvjesti svoje, slijep i gluh bez dodira, al' siguran da sam na pravom putu. miriše.

jebeno je kad voliš nekoga. uvijek želiš da budeš bolji, najbolji. pogubi ti se osjećaj za stvarnost. počneš slušati svaki pokret, dah, treptaj voljene osobe. i nije ti bitno kad si glup. ljubav te opravdava. a ljubav? u rječniku ogorčene osobe, ljubav je samo pojam od kojeg se ne živi. u mom spomenaru ljubav je kategorija zbog koje se živi. i zato, ne zamjeri mi na ovome, ja drugačije ne umijem, niti želim. retardirano, a? e boli me patka :)

Out beyond ideas of wrongdoing and rightdoing, there is a field. I'll meet you there. Rumi

svaki dan, ali svaki dan, nesvjestan smjera, koračam s nadom da ću jednom nabasati na pravi put. a kompas mi stoji ispred nosa :)

ne znači da je ljubav iskrena i prava ako jedno drugo šaljete u majčine nutrine, iskreno. samo ste ljubav olakšali za poštovanje. a to je tužno. ko i ova hladna kiša. a ptice spavaju.

toliko je ljepote oko nas, da je biti cinik-grijeh.

i onog trenutka kad osjetiš slabost, kad ti srce propriča, kad se osjetiš nižim nego što bi želio biti, kad ti ponos i ego zaplaču od muke, kad shvatiš da si uistinu mali i da je tvoj uticaj na grand scheme of things značajan kol'ko i amebin, e onda si na konju. it's over, let go. kiss me, i'm shitfaced!

jel moguće biti opetovano glup? il je to samo način upoznavanja sebe? a možda je neki mazohistički momenat? a garant su u šumici! e jebiga. da ne bi bilo zabune :) opet sam počeo razmišljati. cinik with a twist. pokušavam sebe ubjediti da treba da sam opušten. a ne mogu. napet sam. napet jer znam šta trebam činiti, a strah me onoga što ću činjenjem izgubiti. a bio sam opušten. i izgubio sam. mnogo drage ljude. ležeran sam bio. znam da bi i sad trebao biti. al ne mogu. osjećam se ko kad sam bio mali, kad bi mama krenula na posao, i pošto je nisam htio pustiti mi igramo žmire i ona ode a ja je tražim satima. onaj ofirni, treptavi osjećaj u tijelu, uši koje gore i slatkasti ukus u ustima. e i sad tako. samo što u ovoj igri ja idem. a šta ću naći, to dragi Bog zna. volio bih isključiti GLUP u meni. malo me koči. više malo. davim.

school's out for summer. school is out, a sa njom ide i još jedan dio mene. onaj dio koji ne razmišlja svojom glavom, koja je začupavila pravo, i time ulazimo u nepoznat teritorij, tzv. "odrastanje". uvijek sam mislio da ću biti pametniji kad porastem. sve je bilo tako obećavajuće kad porastem. dzankee od deset godina je dzankeeja u dvadesetšestoj godini vidio u prilično drugačijoj poziji od one u kojoj se dvadesetšestogodišnji dzankee nalazi. dzankee je u tom periodu od šesnaest godina uspio da uguši desetogodišnjeg dzankeeja k'o kineski mučitelj, polako i efikasno. kako li je došlo do tog nemilog razvoja situacije (koja još uvijek traje)? kako li sam uspio da se uBAHatim do te mjere da se 10-godišnji ja stidi sebe danas? zašto, o zašto, su nestale divne idealistične, romantičarske slike iz moga srca, i još bitnije, da li će se vratiti? večeras sam slušao sebe dok sam pričao o svojim "podvizima", shvatio sam da sam izuzetno talentovan sadista, taktičan i metodičan, beskrupulozan i sofisticirano BAHat u svojim naporima da zadovoljim ego. desetogodišnjak se gnuša, intenzivno, svoje "unapređene" 26.0 verzije. pih. sad bih trebao da tješim sebe kako nije sve tako loše čim sam svjestan svoje duševne deterioracije. i bih, da nemam ovo malo savjesti pa ću sam sebi reći: ne seri. kajem li se? da. jel sve izgubljeno? nemam pojma. želim li da se vratim? DA. i tu negdje prestaje moja jurisdikcija. na meni je da se dobro vladam, i da pustim srce da se čisti. na kraju krajeva svako je dužan da se ispovjedi sebi, da sam sebi kaže istinu,bez obzira koliko ružna bila. znajući koji sam nečovjek, ja je moram i napisati i objaviti, da imam svjedoke. profesionalna deformacija, jebem li ga.

jebat ga. ne zna nista drugo neg da ga puni. srce.