blogaja

Vaskolika melanholija i, rekao bih tuga, prožimaju svaki dio mene dok se opasni planovi odigravaju tu, pred očima, sakriveni od svih. Tupilo kolektiva zaprepaštava. Desentivizirani za života ne razmišljamo o zagrobnom. Malo šta zabavlja, i jeftino je. Instant gratifikacija nam se prikrala s leđa. Nije da nismo vidjeli, samo nismo htjeli da vidimo. I sad, dok čekamo, Gnosienne no1 prelijepo boji. Artificijelna sreća i ushit jer neće još dugo. Enjoy yourself bitches.

Šetalo se. Nije da nije. I bilo nas je. Nije da nije. I osjetilo se. Nije da nije. Da je vrijeme. I da se hodžino samljelo, i da je strpljenom (ne)spašenom ostalo da izađe, da šeta, da gleda u svako novo lice koje iole zvuči i djeluje, ako ništa, pismeno. I da mu da podršku, i da izabere nešto novo. I osjetilo se. Da će se šetati, i da će se ići u susret drugačijem, boljem sutra. Pa bilo to ovdje ili negdje daleko od ovdje. Šetajmo.

Jesi li sretan/na? Ako jesi, nema potrebe da čitaš dalje. Ako nisi, zapitaj se zbog čega nisi. Ja ne znam. Volio bih da jesam, ali ne osjećam da jesam. Nekako sam u konstantnom grču. Valjda ne bih trebao biti. Možda je do mene. Jeste garant. A možda previše razmišljam. Jel vi previše razmišljate? Jel razmišljate o malinama, maskama, respiratorima, registratorima, ovima, onima, našima, njihovima? Ili možda razmišljate o vašoj sestri, bratu, ćaći, neni, djedu, materi, komšiji, hrčku? Koje misli dominiraju, koje vas čine sretnim, ispunjenim, koje vas poraze? Razmišljam da smo stali. I vratili se nazad. I još dalje. I još dalje. I da ne znamo stati. E ta me misao slama. Gricka kao neumorni miš. Mali debeli ogromni zli miš. Što li ne stanemo? Moram li otići da bih sebi došao? Evo ne znam. Nisam pametan. A kažu mi da jesam. Pametan. Ali kako sebi da objasnim ovaj limbo? Ipak nisam pametan. Jeste li vi? Da ne zvučim defetistički, previše, i dalje mislim da sam kadar biti sretan. Ali ne mogu baš biti ako nisi i ti. Ne mogu jer ti ne čuvam leđa, jer mi ne čuvaš leđa. Jer sam stjeran u svoj kut svog tora, a i ti si. Skučen u vaskolikom prostranstvu virtualne svakodnevnice, dok vodim onlajn bitke i lažem sebe da imam bekap plan u stranom sutra, kad bejha sutra postane previše izopačeno. I još jedno pitanje, kad je prestala bit prkosna, od sna, ponosna? Rastužuje li tebe, ko i mene što rastužuje? Jesmo li kadri biti sretni?

Ponavljanje istih postupaka, s nadom da će rezultat biti drugačiji je jedna od definicija ludila. Prema toj definiciji uredno sam lud, tim više što sam savršeno svjestan da se nikad ništa neće promjeniti i da u toj igri imam ulogu hrčka koji uzaludno trči na svom burencetu, nadajući se da će nekad stići na cilj. :) Malo je teško priznati sebi da griješiš... Jebem li ga, treba biti čovjek i reći: "okej, ovako ne ide, haj da se pregrupišemo!". Ako kojim slučajem i skupiš muda za takav korak, moraš da budeš svjestan da si sam sebi najveći neprijatelj i da moraš da se boriš protiv sebe i da bježiš iz zone komfora kako god znaš i umiješ. Treba vremena. Koliko, nemam pojma. I ne gubi nadu, samo guraj.

Zaspao sam neobicno rano. Probudilo me svjetlo. Bunovan nisam znao sta se desava, a onda je pocela simfonija grmljavine. Opominje. Kazu sto je bolje cujes, opomenut si vise. A culo se jako. Odavno mislim da smo dotakli dno, a sad vidim da smo uspjeli prokopati mnogo dublje, i nema naznaka da smo prestali. W Nikad ne potcjenjuj ljudsku sposobnost da usere. Nadaj se najboljem, ocekuj najgore. Kredo dana!

u ovom prvom, od posljednjih dana otkrice se tajna, svima dobro znana snijeg ce sijati, sunce ce pasti moracu, ali necu kasti mislices mozda tada o meni kada dodju dani umorni i sneni trazices ruke, od ceznje sto bole trazices ruke jos jednom da vole a cekace one, moraju i znaju cekace, jos jednom sebe da daju

samo pusimo bat hu kerz mlada pluca kuca putujuca pita vruca kasikom pokusata sa sve jorgutom iz flase to je slika mladosti nase

stoji žena u redu. iza mene. u tragovima lijepog odgoja i kulture koju sam iz kuće ponio, smogadoh snage da joj ustupim mjesto. nije htjela. pošto me više ništa ne iznenađuje, nisam se iznenadio. osjetila je da može podijeliti sa mnom jad i čemer ove države kroz par ciničnih komentara o šalterkama. ništa joj nisam rekao, tragovi odgoja su po automatizmu odgovorili nijemim, bezličnim osmijehom. otvorio sam frižider. proizvodi majčinske ljubavi i afekcije su me gledali, uredno zapakovani u tegle, sa oznakama i celofanom koji je virio ispod poklopca. godinama me gledaju. i ja njih. tužno je kako ih uzimam zdravo za gotovo. vrijeme je varljivo. sunce sija, i svaki gmizavac je sretan dok ga miluje, a trolovi koji ne mogu izaći iz sjena gaje reumu u podrumima duše. trolovi su pasivno agresivni, a gmizavci su gmizavci i to je njihov krst. miriše. k'o septembarski sumrak, puna života, topline i spokoja, opijen hodam svjestan nesvjesti svoje, slijep i gluh bez dodira, al' siguran da sam na pravom putu. miriše.

jebeno je kad voliš nekoga. uvijek želiš da budeš bolji, najbolji. pogubi ti se osjećaj za stvarnost. počneš slušati svaki pokret, dah, treptaj voljene osobe. i nije ti bitno kad si glup. ljubav te opravdava. a ljubav? u rječniku ogorčene osobe, ljubav je samo pojam od kojeg se ne živi. u mom spomenaru ljubav je kategorija zbog koje se živi. i zato, ne zamjeri mi na ovome, ja drugačije ne umijem, niti želim. retardirano, a? e boli me patka :)

Out beyond ideas of wrongdoing and rightdoing, there is a field. I'll meet you there. Rumi